DUŠKO Pijetlović pleni igrom i u 41. godini. Magični centar jedan je odstubova Radničkog, koji ove sezone želi da se domogne vaterpolo krovaEvrope na F4 Lige šampiona od 12. do 15. maja iduće godine u Beogradu. Ato i te kako motiviše prekaljenog centra da se stalno dokazuje.
foto milos vukadinovic
Duško je primer pravog profesionalca. Na treninzima se daje maksimalno, radi kao na početku karijere, a na utakmicama je i dalje nerešiva enigma za golmane.
– Ceo život se trudim da budem profesionalac. Ne mogu da kažem pravi, jer imam svojih mana, ali pokušavam da budem što više posvećen poslu – priča za “Novosti” Pijetlović.
Duško je pre dve godine najavio oproštaj, ali je od Kragujevčana dobio ponudu koja se ne odbija. I dokazuje da i u četrdesetim godinama može da se igra na vrhunskom nivou.
– Karijeru mi je produžio moj način ophođenja prema sportu. Mislim da su starije generacije manje obraćale pažnju na svoje telo, na svoju potrošnju, na razne stvari, što nije slučaj sa mojom generacijom, gde mnogima sportski vek traje skoro do 40. godine. I obično završavaju kada shvate da su sve rekli u bazenu. U Radničkom Andrija Pralinović i Josip Vrlić, koji su mlađi godinu, dve i dalje igraju na vrhunskom nivou – kaže Pijetlović.
Ističe proslavljeni vaterpolista da ne radi ništa specijalno…
– U suštini na svakom treningu pružam maksimum, posvećen sam… Nikad nisam bio tip koji mnogo izlazi u grad, mnogo pije alkohol. Negde me je Bog pogledao, da me uopšte ne zanima takav način života. Verujem da i to igra ulogu, ali i da je najbitniji bio motiv da igram u reprezentaciji. To me je držalo u životu, zbog nacionalnog tima imam takav pristup vaterpolu. I u klubovima sam se davao, imao motive, ali najveći je bio igranje u reprezentaciji. Uvek sam se nekako spremao tokom klupske sezone, za pripreme za selekciju – kaže Duško, koji ima dva olimpijska zlata, dve svetske titule, pet evropskih…
Nekada najbolji vaterpolista sveta (2015) za matičnu Vojvodinu debitovao je sa 15 godina, 2000. Kasnije ga je put odveo u Partizan, Pro Reko, Crvenu zvezdu, Sintez Kazanj, Dinamo Moskvu, Solnok, Novi Beograd… Kada je počinjao nije ni slutio da će završavati karijeru u Radničkom.
– Drago mi je što se Radnički pojavio, jer Kragujevac zaslužuje da ima jednu jaku ekipu u Ligi šampiona. Imao sam sreću što put nisam sve vreme gradio van zemlje. Dobar deo proveo sam ovde i iskreno danas ne bih bio u bazenu da nisam u Srbiji.
Za razliku od mnogih saigrača Duško se sa porodicom nije preselio u Kragujevac.
– Živim na auto-putu. Svako slobodno prepodne, popodne ja sam u Beogradu sa porodicom. Nije daleko, potrebno mi je oko sat i po vremena do Kragujevca. Kad god sam slobodan ja sam sa suprugom i sinovima, tako da sam otprilike tri dana u Beogradu, a tri, četiri u Kragujevcu – opisuje svoje dane legendarni sidraš.
Srećan je i što u Radničkom imaju visoke ciljeve.
– Želimo da napadnemo vrh Evrope. Iskreno, ne bih nastavljao karijeru u klubu koji nema velike ambicije. Ne bih da se mučim, nisam više lagan posle treninga kao kada samo imao 20 i nešto godina. A radim jednako kao i mladi igrači. Ambicije kluba i moje su se poklopile, voleo bih da završim karijeru sa nekim odličnim rezultatom – ističe Pijetlović.
Prija mu što Šumadinci imaju veoma iskusan tim.
– Verovatno smo najstariji tim u Ligi šampiona. Odgovara mi, jer ranije kada sam bio sa mlađima postojao je generacijski jaz. Nekako su momci sazreli, imaju decu, porodice, mnogo se bolje kapiramo. U suštini velika je razlika između mene koji imam 40 godina i nekog 20-godišnjaka. Baš je ogromna, nemamo mnogo zajedničkih tema. Ali, kada je prosek ekipe 30 i nešto godina, to su ostvareni ljudi, sličnih interesovanja, nikakva nije razlika, mentalno, između čoveka od 30 i 40 godina. Ali, između 20 i 30 jeste. Taj period odrastanja valjda promeni čoveka, tako da su u Radničkom odnosi među ljudima super – priča Pijetlović.
Sada je sve manje vrhunskih centara…
– Vreme je drugačije. Od kada sam počeo menjali su se stilovi, sistemi igre, pravila. Sada trenutna igra ne zahteva mnogo kvalitetne centre, traži neke druge stvari od sidraša i to mi je produžilo karijeru. Iskreno, sumnjam da bih igrao u ovim mojim godinama da protiv sebe da imam nekadašnje bekove, kada se igrao čvršći vaterpolo. Da ima velikih centara ne bih igrao u ovim godinama. Na tome bi trebalo da se poradi, da se u narednih desetak godina izbaci nekoliko ozbiljnih sidraša, daj bože da jedan, dvojica budu izuzetni, da mogu da nose našu reprezentaciju na svojim leđima.
Da bi neko postao vrhunski centar mora da se posveti igri.
– Nije u pitanju samo trening, već i karakter ljudi. Karijera se ne pravi smo na tome kako ti trener kaže, već moraš da se posvetiš tome, da uvek razumeš šta ti je posao i šta je najbitnije u tom trenutku u životu, posle porodice. Kada čovek to razume lakše funkcioniše. Samo nije to lako, jer je najteža strana sporta je disciplina. Svako jutro na treningu, težak rad, a rezultat nije odmah vidljiv – podvlači Pijetlović.
DUŠKO smatra da bez obzira na promene igre uticaj centra u ekipi uvek ostaje isti.
– Ima momaka, sa njima treba raditi, pričati često, jer nove generacije zahtevaju malo više kontakta sa ljudima. Nije ono vreme “samo ćuti i radi”, sada mora da se razgovara sa igračima – ističe Pijetlović.
Bitna je škola
PIJETLOVIĆEVI sinovi nisu okrenuti vaterpolu…
– Sin mog brata Gojka trenira vaterpolo. Moj stariji sin je počeo da vežba vaterpolo, nije mu leglo, pa je prešao na košarku. U stvari ne forsiram obojicu, bitno mi je njihovo školovanje, nije važno da li treniraju vaterpolo – jasan je Pijetlović.
Nekada bilo više dece
JEDAN od naših najtrofejnijih vaterpolista žali što nema toliko dece u bazenima…
– Ranije je bilo mnogo više dece. Mislim da smo svi mi u vaterpolu, Savez morali da mnogo bolje iskoristimo rezultate reprezentacije za privlačenje najmlađih – primećuje Duško.


Pratite nas i putem iOS i android aplikacije


