Retko koja životna priča na ovim prostorima svedoči o tako vrtoglavom usponu i tako potresnom padu kao sudbina pesnikinje Milice Stojadinović Srpkinje. Devojka kojoj su najveći umovi 19. veka posvećivali stihove i čijoj su se pameti i lepoti divili dvorovi postala je zaboravljena prosjakinja koja je u prestonici skapavala od gladi.
Lepotica od koje je zastajao dah
Rođena 1828. godine u Bukovcu, Milica je odrasla u svešteničkoj porodici u Vrdniku, na obroncima Fruške gore. Već kao tinejdžerka privlačila je pažnju svojim talentom. U doba kada je pismenost među ženama bila retkost, govorila je više stranih jezika, svirala gitaru i pisala stihove prožete vatrenim patriotizmom, zbog čega je svom imenu ponosno dodala odrednicu “Srpkinja”.
Pojavom u narodnoj nošnji, bujnom kosom i nesvakidašnjim intelektom osvojila je tadašnju elitu. Vuk Stefanović Karadžić zvao ju je “svojom kćerkom iz Fruške”, a knez Mihailo Obrenović postao joj je mecena i blizak prijatelj.
Poseban utisak ostavila je na slavnog pesnika i vladara Crne Gore. Opčinjen njenom pojavom i pesničkim talentom, Petar II Petrović Njegoš navodno je izgovorio reči koje se i danas prepričavaju: “Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori!” U narodu je ostala i priča da je vladika zbog lepe pesnikinje sa Fruške gore bio na korak od toga da zauvek skine monašku odoru.
Prva žena ratni izveštač kojoj se divila Evropa
Milica nije bila samo muza i pesnikinja iz književnih salona. Kada su Turci 1862. godine bombardovali Beograd, obilazila je barikade i beležila ratnu dramu. Njena reportaža “Srce i barikade” objavljena je u peštanskim novinama, a ona je ostala upamćena kao prva žena ratni dopisnik na ovim prostorima.
Njeno ime postalo je poznato i van Balkana. Dopisivala se sa istaknutim književnicima poput Ivana Mažuranića, Ludviga Augusta fon Frankla i Božene Njemcove, dok su joj austrijski pesnici posvećivali pesme.
Zla kob i osveta beogradske čaršije
Međutim, slava je kratko trajala. U patrijarhalnom društvu, njena odluka da se ne udaje, da ne zavisi od muškarca i da živi isključivo od pera naišla je na osudu i podsmeh okoline. Dok su joj se učeni ljudi divili, zlonamerna palanka nazivala ju je uobraženom “spisateljkom” i “frajlom dihterin”.
Prava tragedija počela je kada je izgubila svoje zaštitnike. Otac joj je umro, Vuk Karadžić je preminuo, a knez Mihailo je ubijen u Košutnjaku. Ostavši bez prihoda i podrške, Milica je napustila Frušku goru i preselila se u Beograd, verujući da će joj prestonica pružiti ruku spasa. Dočekao ju je, međutim, zid ćutanja.
Hranila se po grobljima i umrla u bedi
Poslednje godine života Milice Stojadinović Srpkinje protekle su u teškoj nemaštini. Živela je u skromnoj sobici, bez ogreva i hleba, a prema pojedinim zapisima, nekadašnja muza velikana spas od gladi tražila je sakupljajući ostatke hrane po beogradskim grobljima.
Zaboravljena i skrhana bolešću, preminula je u Beogradu 25. jula 1878. godine, u 50. godini života. Na njenoj sahrani na starom Tašmajdanskom groblju nije bilo ministara, akademika ni književnika koji su joj nekada pevali hvalospeve. Njeni posmrtni ostaci preneti su 1905. godine u porodičnu grobnicu u Požarevcu, čime su sačuvani od preoravanja groblja. U Vrdniku danas njena bista čuva uspomenu na pesnikinju čija je sudbina ostala jedna od najpotresnijih priča srpskog romantizma.
Saznajte sve o najvažnijim vestima i događajima, pridružite se našoj Viber i WhatsApp zajednici, prijavite na newsletter, ili čitajte na Google News.
Autorska prava Zena / Tekst / Slika / Video /