Anđela Kapetan (16) i njena majka Anika za “Blic ženu” govore o životu sa Turetovim sindromom, neurološkim poremećajem koji karakterišu motorni i glasovni tikovi. Anđela opisuje koliko je teško živeti sa pokretima i zvucima koje ne može da kontroliše, zašto je zbog stida izbegavala ljude i kako je, uprkos strahu od osude, smogla hrabrosti da javno progovori o svom iskustvu.
Prvi tikovi pojavili su se u petom razredu
Anika kaže da su trudnoća i porođaj protekli uredno, a da se Anđela tokom ranog detinjstva razvijala bez problema. Prve promene primetili su kada je bila u petom razredu.
– Usta su počela da joj se povlače u stranu. Nismo tome pridavali mnogo pažnje, mislili smo da će proći. Jedne večeri, dok smo razgovarale, videla sam da joj se pomeraju i usta i vrat. Pitala sam je šta se dešava, a ona je rekla da ne zna. Tek kada se pogledala u ogledalo, i sama je primetila promene – priseća se majka.
Odmah su potražile lekarsku pomoć. Anđela je upućena u dečju bolnicu u Novom Sadu, gde je provela sedam dana na ispitivanjima i dobila terapiju.
– Bilo je potrebno vreme da se stanje malo smiri. Najteže joj je bilo da zaspi. Sećam se kako mi je u bolnici govorila da je strašno umorna, a ne može da spava – kaže Anika.
“Bilo me je sramota da izađem iz kuće”
Anđela priznaje da u početku nije razumela šta joj se dešava i da se nadala da će tikovi prestati.
– Mislila sam da je možda zbog anksioznosti i da će proći. Nekada dva dana ne bih imala tikove, a onda bi se trećeg vratili još jači – objašnjava.
Zbog stida i straha od tuđih pogleda počela je da izbegava školu i druženje.
– Od petog razreda školovala sam se onlajn jer me je bilo sramota da izlazim iz kuće. Nisam želela da me ljudi gledaju. U jednom periodu pomirila sam se s tim da ću zauvek biti sama i čitav život provesti u kući – iskrena je Anđela.
Privremeno smirivanje tikova vratilo joj je nadu, ali njihov povratak teško je podnela.
– Osećala sam se kao da sam se preporodila. Mislila sam da opet mogu da budem svoja i da su tikovi zauvek prestali. Kada su se vratili, bila sam veoma tužna. Imala sam čak i suicidalne misli. Plakala sam, osećala mržnju prema sebi i prolazila kroz mnogo teških emocija – govori.
“Oči su joj se sklapale, ali nije mogla da zaspi”
Anika kaže da joj je najteže bilo da gleda iscrpljenu ćerku kojoj tikovi ne dozvoljavaju da zaspi.
– Vidiš da joj se oči sklapaju, a ne može da se smiri. Nekada bi zaspala tek oko ponoći ili jedan sat posle ponoći. Čim ujutru otvori oči, sve bi počinjalo iznova – priseća se.
Anđela objašnjava da tikovima često prethode snažna napetost i bol, a da pokušaji da ih suzbije dodatno otežavaju stanje.
– U školi sam ih suzdržavala jer me je bilo sramota. Odlazila sam u toalet tokom časova da bih mogla malo da ih pustim. Kada bih došla kući, sve bi izbilo iz mene – kaže.
Tikovi su ponekad toliko intenzivni da se i povredi.
– Nekada vičem, skačem ili udarim sebe, sto ili zid. Posle me sve boli. To me jako iscrpljuje i često moram da spavam tokom dana – priča Anđela.
Zbog tikova prekinula školovanje
Iako su se prvi tikovi pojavili godinama ranije, porodica je tek prošlog decembra saznala da Anđela ima Turetov sindrom.
– Počela je da ispušta zvukove i da udara, pojavili su se drugačiji tikovi. Na kontroli nam je doktorka rekla da je to Turetov sindrom. Do tada nikada nisam ni čula za njega. Bio je to šok – kaže Anika.
Poslednjih godinu dana bilo je posebno teško, a Anđela je nedavno prekinula redovno školovanje jer su joj tikovi i stres otežavali praćenje nastave.
– Ispisala se pre nedelju dana. Nije mogla da se fokusira, naročito tokom odgovaranja i kontrolnih zadataka. Sa doktorkom sam razgovarala o tome da napravi pauzu, pa da kasnije nastavi školovanje vanredno – objašnjava majka.
Anika je zbog ćerkinog stanja gotovo godinu dana na bolovanju.
– Moj život se potpuno promenio. Psihički je najteže jer nikada ne znaš kakav će biti sledeći dan. Još nisam potražila pomoć za sebe, ali mislim da će i meni biti potrebna – priznaje.
Pročitajte i “Skloni to dete, nemoj da nam ZARAZI ostalu decu”: Gordanu su zbog SINA SA AUTIZMOM rasplakali na igralištu, a onda ju je dvogodišnji Maksim zagrlio i izgovorio reči koje su je načisto slomile
“TikTok mi je pomogao da prestanem da se krijem”
Prekretnica je nastupila kada je Anđela odlučila da na TikToku pokaže kako izgleda njena svakodnevica. Podrška koju je dobila pomogla joj je da se oslobodi stida i ponovo počne da izlazi.
– Kada sam se prvi put snimila, videla sam koliko ljudi me prati i podržava. To mi je dalo hrabrost da izađem iz kuće i prestanem da se stidim svojih tikova – kaže.
I danas primećuje poglede prolaznika, ali ih drugačije doživljava.
– Ti ljudi dođu i prođu. Shvatila sam da ne moram stalno da se krijem i suzdržavam tikove. Ovo je deo mene i moram da prihvatim sebe takvu kakva jesam – govori Anđela.
Majka ju je od početka ohrabrivala da izlazi i ne povlači se od ljudi.
– Govorila sam joj: “Hajde, idemo. Ko hoće da gleda, neka gleda. Ne možemo večno da se krijemo.” Trebalo joj je mnogo vremena, ali drago mi je što je konačno skupila hrabrost – kaže Anika.
Anđela dodaje da joj pisanje, crtanje, šminkanje i molitva ponekad pomažu da se opusti i ublaži intenzitet tikova.
“Ljudi mi pišu da glumim”
Javno istupanje donelo joj je mnogo podrške, ali i uvredljive komentare.
– Ljudi mi pišu da glumim, da to nije prava bolest, čak i da su demoni u meni. Želim da shvate da je Turetov sindrom neurološki poremećaj. To nije nešto što izmišljam niti nešto čega treba da se stidim – poručuje Anđela.
Želi da razbije i predrasudu da svi ljudi sa Turetovim sindromom nekontrolisano psuju.
– Ljudi to misle jer takve primere najčešće vide na internetu. Ali postoje različiti tikovi. Kod mene se javlja i eholalija, kada ponavljam reči ili rečenice koje čujem. Nekada mi nešto ostane u glavi, pa to ponovim kao tik – objašnjava.
Iako je prihvatila svoje stanje, svakodnevica joj je i dalje zahtevna.
– Svaka jaka emocija može da pojača tikove. Nekada mi je teško i tokom jela, desi se da se zagrcnem. Ipak, pokušavam da pronađem stvari koje mi prijaju i da živim što normalnije – kaže.
“Volela bih da upoznam nekoga ko prolazi kroz isto”
Anika kaže da je porodica naučila da živi sa neizvesnošću, ali da joj nedostaje razgovor sa roditeljima koji prolaze kroz slično iskustvo.
– Volela bih da upoznam neku majku čije dete ima Turetov sindrom i čujem kako se nose s tim. Do sada nisam upoznala nikoga. Teško je jer nikada ne znaš kakav će dan biti – priznaje.
Anđeli mnogo znači i podrška starije sestre.
– Podržavamo jedna drugu u svemu. Bliske smo i uvek smo tu jedna za drugu – kaže.
Na kraju razgovora poručuje da joj je najvažnije da ljudi pokušaju da razumeju njeno stanje.
– Turetov sindrom nije nešto što postoji samo u Americi, niti je izmišljena ili “demonska” bolest. To je stvarno stanje sa kojim ljudi žive širom sveta. Volela bih da nas ne osuđuju zbog tikova koje ne možemo da kontrolišemo – zaključuje Anđela.
Pogledajte BONUS VIDEO:
Saznajte sve o najvažnijim vestima i događajima, pridružite se našoj Viber i WhatsApp zajednici, prijavite na newsletter, ili čitajte na Google News.
Autorska prava Zena / Tekst / Slika / Video /