in

MAJKA NE ZABORAVLJA SINIŠU KOJI JE PAO ZA SRPSKU SLOBODU: ,,Ako Glamoč počne da pada, ne ostavljajte mi ćaću, znaš da je slab, da ne može ići”

MAJKA NE ZABORAVLJA SINIŠU KOJI JE PAO ZA SRPSKU SLOBODU: ,,Ako Glamoč počne da pada, ne ostavljajte mi ćaću, znaš da je slab, da ne može ići”

U DRAGOČAJU kod Banjaluke, za Memorijalni centar Republike Srpske, u 87. godini života, majka Milka Tolimir svedočila je o svom sinu Siniši, koji je u Odbrambeno otadžbinskom ratu poginuo sa osamnaest godina.

Foto: Memorijalni centar Republike Srpske

Nije joj lako da govori. Nesrećna je što je dočekala da ovako priča o svom sinu, ali je, s druge strane, ponosna što posle toliko godina neko pita za njenog Sinišu, što nekoga zanima ko je bio i kakav je bio njen dečak.

– A bio mi je bolešljiv, alergičan, tugo moja. Vodila sam ga svuda samo da ozdravi. Samo, ovoga mi krsta, da može vojsku da služi, da ga drugovi ne zafrkavaju. 

Siniša je bio drugo dete Milke i Ilije. Rođen je jedanaest godina nakon starijeg brata Slobodana. Bio je visok i naočit mladić, voljen među ljudima, a kada je ozdravio, stasao je za odsluženje vojnog roka. Za mladog vojnika to je bio ponos, a ponosila se i njegova porodica. Punoletstvo i osamnaesti rođendan dočekao je u Petrovcu, gde je služio vojni rok. Rat je već trajao, pa je porodici, koja je živela u Glamoču, poručio da ne dolaze na zakletvu.

– Ratno je doba, nemojte, majko, dolaziti na zakletvu.

Ubrzo je Siniša došao da obiđe porodicu. Bio je to njegov poslednji dolazak na kućni prag. Veče pre nego što će se vratiti na obavezu, molio je majku da ne ustaje i da ga ne ispraća, da spava, ali majčin nemir nije dao snu na oči. Seća se i njegovog poslednjeg telefonskog poziva. Do juče dečak, a tada mladić koji već misli na porodicu i ognjište.

– Majko, ja sad ne znam kada ću doći, nego mi ispleti vunene čarape pa mi pošalji. I, mater, da te molim, ako Glamoč počne da pada, ne ostavljajte mi ćaću, znaš da je slab, da ne može ići. Ljubim vas puno i pozdravljam i čuvajte mi se.

Siniša je poginuo 4. novembra 1992. godine u Donjem Malovanu na Kupresu. Sahranjen je u Glamoču, odakle je porodica morala da izbegne. Došli su u Banjaluku, a Sinišin grob ostao je u Glamoču. Godine su prolazile, a porodica nije uvek mogla da ode do njega i zapali sveću. Posle rata preneli su Sinišine posmrtne ostatke u Ramiće kod Banjaluke.

A nije Siniša bio jedini iz svoje generacije. Sa njim je na Kupresu poginuo i njegov školski drug, dok je drugi stradao na Bihaću. Trojica školskih drugova više se nisu vratila kući, kazuje majka i zahvaljuje ljudima iz Memorijalnog centra Republike Srpske što su došli da je pitaju za njenog Sinišu.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije